Vjerovanja

Tekst prvi puta prezentiran na knjizevnim vecerima u : Théatre de poche u Nouméa-i 19. marta 2002. god.

Protiv rata, ljudske gluposti, pokvarenosti i svega onoga od cega ni mi na Novoj Kaledoniji nismo postedjeni.

Izdrzali su cetiri godine ili HILJADU PETSTOTINA SEZDESET CETIRI DANA

Brda i planine koji opasavaju grad su postali zidovi koji opasavaju groblje, sto je I bilo Sarajevo tokom cetiri godine. U okviru tih zidina bilo je deset hiljada mrtvih ili tacnije deset hiljada ubistava. Nije to bio rat, niti borba, jednostavno ubistva, unaprijed pripremljena, organizirana, programirana, metodski sprovedena, sa namjerom da se nanese bol i kao vrhuski cilj zada smrt. Individualna smrt u prvo vrijeme, individualna smrt sto vise stanovnika, kako bi nakon toga dosla moralna smrt, defetizam, odlazak, napustanje koje prouzrokuje nestanak istorije, kraj price, izumiranje citavog grada. Smrt grada koji je tu postoji vise od jednog milenija. Svi su oni spavali u svojim kovcezima, spavali su dvanaest godina, a da niko od njih toga nije bio svjestan. Vjerovali su u sebe, vjerovali su da ih je bilo dvadeset dva miliona Tita, vjerovali su da ce poslije Tita ostati Tito i da ce uvijek biti tu. Nisu vjerovali, niposto nisu vjerovali da ih ocekuje rat, vjerovali su u moc mrtvih, u strah od patnji, u razumijevanje uzasa, nisu mogli da vjeruju da neko zeli njihov nestanak, dobrovoljno su ostali slijepi, vjerovali su u ljepotu, u istoriju, u prijateljstvo, u rad, u ekonomiju, u sport, vjerovali su u feste i u pijanstvo, vjerovali su nocne barove i neprebrojne kafice poredane jedan pored drugoga, odmah tu pored dzamija, crkvi i sinagoga, vjerovali su u Bascarsiju, vjerovali su u Miljacku i Gavrila Principa, vjerovali su u Olimpijske Igre, vjerovali su u Zdravka Colica i Bijelo Dugme, vjerovali su u Italiju - tu odmah preko puta i njene otvorene granice, vjerovali su u Jadransko more i u Trst i opet ponekad u Tita i u Djilasa, vjerovali su da ce ih planine zastiti od svih mrznji, vjerovali su da je nacizam svima otvorio oci, vjerovali su u sami sebe, vjerovali su da je dovoljno voljeti i biti voljen kada se ima dvadeset godina, jer oni koji ce umrijeti i oni koji su nanosili smrt, imali su dvadeset godina. Suada Dilberovic je imala dvadeset godina. Vjerovali su u Ameriku, u Francusku i Englesku, vjerovali su u slavensko bratstvo, neki su mislili na Staljina, a drugi su mastali o ujedinjenju proletarijata, vjerovali su da su svi shvatili kako su oni evropljani i da je u Evropi barbarstvo nestalo sa nacizmom, vjerovali su u u prijateljstvo Srbije, Crne Gore i Makedonije, vjerovali su u studiranje, u slikarstvo, u literaturu, u umjetnost u svim njenim oblicima, u pop-art, u Andya Warhol-a, u Jimi-ja Hendrix-a, u David-a Bowie-a , sjecali su se Woodstock-a i Radomira Tocka, vjerovali su u u svoje rodjake iz Australije i Novog Zelanda, vjerovali su u medjunarodne konferencije, u Nobelovu Nagradu, u Ivu Andrica, u Pasternika u Velikog brata iz Moskve, vjerovali su da ce razum nadvladati, vjerovali su u dva miliona mijesanih brakova, svi su oni bar jedanputa u zivotu voljeli mladu srpkinju, mladu hrvaticu, mladu muslimanku ili nekog mladog srbina, ili htrvata ili pak muslimana, vjerovali su da ce upravo ta ljubav sprijeciti svakoga da uzme pusku i da puca, vjerovali su da ce nezavisnost biti dovoljna, vjerovali su da nije sve u parama, vjerovali su da je politika u sluzbi pravde i istine. Nisu gajili iluzije u politicare, ali su vjerovali da ce njihova brojnost sve nadglasati, vjerovali su u pop-muziku bez obzira na granice, vjerovali su da ce sistematsko rusenje djecije bolnice biti vise nego nepodnosljiva za prijateljske drzave, isto tako su vjerovali da stadion pretvoren u groblje je nesto nepodnosljivo, vjerovali su da je biblioteka svetinja i da dodirnuti svetinju ce navucu mrznju citavog svijeta, vjerovali su da ce vojnicke konzerve, stare preko pedeset godina, jesti svega nekoliko dana, vjerovali su da ce onima odozgo nestati municije, bez obzira sto su znali da je sva titova armija u nihovim rukama, vjerovali su da izlazeci na ulice svaku noc ce pokazali citavom svijetu da se moze mirno zivjeti, razliciti i zajedno u Sarajevu, vjerovali su da su dovoljno rekli NE ratu, vjerovali su da ce deset hiljada stanovnika na ulicama uticati na politicare, vjerovali su u zeljeznicke pruge i aerodrome, vjerovali su u telefone i televiziju, vjerovali su u hotel Bristol, vjerovali su da cinjenica, da svi skolovani evropljani znaju za Sarajevo kao mjesto gdje je otpoceo prvi svjetski rat, biti dovoljna da ucuti topove, vjerovali su u Volkswagen, vjerovali su u tvornicu gdje je radilo osam hiljada radnika i u dvije hiljade novih Golfova , nisu vjerovali da ce cetnici cekati da automobili budu spremni za isporuku, pa da otpocnu sa opsadom grada i uzmu plijen, vjerovali su da su Beyrouth i Dubrovnik bili dovoljni, vjerovali su da ce se citav svijet dici da kaze STOP, vjerovali su, da ce barem Evropa odmah reagovati, vjerovali su da ce prvo bombardovanje biti i pisljednje, vjerovali su u Mitterand-a, vjerovali su da ce davanjem njegovog imena ulicama i bolnici odati pocast casnom covjeku, vjerovali su da o njemu imaju pogresno misljenje, vjerovali su da ce NATO bombardovati artiljeriju koja je opasavala grad, nisu vjerovali da cetnici vjeruju da ce opsada trajati svega tri sedmice, nisu vjerovali da ce nakon tri sedmice opsade svi bjezati iz grada, predajuci tako kljuceve grada cetnicama, vjerovali su da nikada nece otici, vjerovali su da ce se sjetiti svi koji su voljeli Sarajavo, vjerovali su da ce milioni turista se dici kao jedan i reci STOP, vjerovali su da ce sefovi drzava cuti svoje gradjane kako kazu « spasite Sarajevo », vjerovali su da CNN i da svi CNN-i ovoga svijeta imaju stvarnu moc, vjerovali su da zabavni program koji slijedi odmah nakon slika razrusenog grada, ne moze zaboraviti barbarstvo, vjerovali su da ce svi skijasi, hokejasi i klizaci, svi oni koji su bar jedanput bili u Sarajevu, se dici i reci STOP, vjerovali su, da kada se to desi, da ce vlade brzo reagovati, vjerovali su da nema sitnih racunica u deytonskim pregovorima, vjerovali su da svi kosarkasi i fudbaleri vole Bosnu, Sarajevo i Zelju, da ce ta ljubav uticati na sefove drzava, vjerovali su da su dva sata avionom dovoljna da zblize ljude i srca, vjerovali su u blizinu Pariza i Rima i da parizanima i rimljanima je nepodnosljiva buka topova i zvizduci metaka koji odskacu po kaldrmi, nakon sto je mozda neki probusio tacnu ispod fildzana kafe, vjerovali su da ce zbog te nepodnosljive buke parizani i rimljani reci : « Stop, ovog trenutka stop » vjerovali su da je vazila jednacina : Sarajlija = Gradjanin, vjerovali su da « Ich bin ein berliner » treba da se adaptira i da postane  « Ja sam sarajlija ». Nisu vjerovali da ce Trebevic postati omiljeni polozaj ubica. Vjerovali su u sebe i u svoje Sarajevo. Nista oni nisu vidjeli od onog sto se sprema, ostali su slijepi, zbog ljubavi i vjere u covjeka. Izdrzali su cetiri godine u jadu i cemeru. Zima kao i svakodnevna smrt koja nailazi kad hoce i gdje hoce, slijedeci raspolozenje nekog pijanog snajperiste, i njegove trenutne prohtjeve, da pogodi konobaricu koja radi u basti, sa posluzavnikom punih fildzana kafe, ili, priije da je zaplasi nego da je ubije, da je zastrasi, i time pokaze svoju snagu - sebi, a njoj - njenu nemoc, ili mozda da pogodi fildzan sa kafom. Izdrzali su : Zlatan, Bescha, Nada kao i svi ostali iz Jasarove mnogobrojne familije, koji je uvijek odbijajao, odbijao do kraja svog zivota, da se tamo vrati, kao i sve ostale familije, hiljade ostalih sarajevskih familija, bez lica i imena, jednostavne cifre, ali samo za one koji imaju minimum savjesti i pameti, za one kojima ptice nisu popile pamet, koji znaju da su cifre najbrzi nacin da se nabroji hiljade imena.

Izdrzali su suceljavajuci se sa medjunarodnim misijama, simpozijima, dekleracijama, dobrim i onim drugim namjerama, humanitarnim konvojima, manjkom konvoja oruzja - kada su nakon nekoliko mjeseci shvatili dan su im oni najpreci. Ostali su i izdrzali su do kraja.

Sarajevo i sarajlije su docekali mir i nasli neki novi ukus zivota, neki novi miris u kaficima, neki su jos uvijek u podrumima, docekali su vodu i struju po citav dan i kraj opsade.

Nijaz pokusava da sakrije svoje ogorcenje, pokusava da bude nepristrasan i hladnokrvan kada pokazuje polozaje artiljerije, i opisuje polozaje snajperista prema Bascarsiji. Nijaz se previse napatio, u svom svom bicu, u srcu, a narocito u dusi, kad bi samo ona mogla biti neosjetljiva masina - mehanicka i proracunata. Kad bi bilo moguce da dusa bude samo prvi korak, prva etapa sazaljenja, da nije ni kraj ni svrsetak, jednostavno kljuc koji otvara vrata srca. Ne, on nije mogao da razumije, nemoze da prihvati. Njegovi najbolji prijatelji su bili srbi. Tokom citavog svog zivota, pored porodice i rodjaka imao je jos samo prijatelje - a oni su svi bili srbi. Jednog jutra ih je falilo nekoliko, to je bilo sutradan nakon pocetka opsade. Jos nije bilo poginulih u gradu, a oni su vec bili otisli, oni su postali Cetnici ! Nijaz nije htio da razumije, nije mogao da prihvati, da je to njegov zivot. Njegovo lice ce vjecito pokazivati tu tugu, koja je nastala onog trena kada je shvatio zasto nema nekolicine njegovih prijatelja, tugu koja se ocrtava na njemu u toj mjeri da je postala kao neki novi organ, neki novi hormon, hormon tuge, toliko jak da se ocituje na licu i po citavom tijelu, u ocima i pogledu, u gestu dok rukom dodiruje zid ili neki kamen iduci izmedju Vijecnice i ostataka hotela Evropa. Nijaz nikada nije mogao da prihvati, ali mora da zivi. On sada, jednostavno zivotari izmedju svoga ljekarskog posla i svoje porodice.

U Nouméa, marta 2002.